MOJ MANIFEST
Po profesiji sam prije svega arhitekt, a ne građevinski inženjer što se najćešće i totalno pogrešno danas shvaća kao istovjetno.
Te dvije profesije u stvari imaju malo dodirnih točaka s time da arhitekt osmišljava funkciju i estetiku interijera i eksterijera kao i ergonomsku komunikaciju unutar projektiranog prostora dok je zadatak građevinskog inženjera prilagoditi te zamisli u izvedbi konstrukcije.
Iz tog razloga, nažalost, postavljanjem kroz razno razne institucije, zakone, pravilnike i svime ostalim, arhitekta u funkciju građevinskog inženjera je potpuno pogrešno shvaćanje osnovnog postojanja arhitekta kao profesije.
Tipičan primjer je potreba članstva u tzv komori arhitekata kako bi se dobila licenca odnosno, dopuštenje za izradu arhitektonskih projekata koje bi, pandan za usporedbu bio da morate biti član u hipotetskoj komori likovnih umjetnika da bi mogli stvarati i nuditi tržištu likovna umjetnička dijela poput slika ili skulptura, a za to Vam ne bi bila dovoljna završena na primjer akademija likovnih umjetnosti ili niti to ili da glazbeni umjetnik treba potvrdu komore da održi koncert ili sklada kompoziciju. Na kraju kad uzmete u ruke neki arhitektonski projekt za koji objekt je izdana građevinska dozvola prvo što možete uočiti da kod najobičnije obiteljske kuće projekt koji se sastoji od dvijestotinjak stranica, dio koji se odnosi na arhitekturu je minoran i iznosi dvadesetak listova. Sve ostalo su razno razne potvrde, član ove i one komore, suglasnosti, potvrde i slično, a ostatak projekta sadrži uglavnom strojarske instalacije, statičke proračune i hrpu suglasnosti počevši od protupožarne , vodoprivredne, elektroenergetske sve do potrebnih suglasnosti za koje ste rijetko kada čuli.
I sad, nakon svega ovoga, se postavlja pitanje : gdje je između sve te birokratske papirologije ustvari funkcija arhitekta i njegova vizija budućeg objekta u prostoru.
Iz tog razloga nisam niti ne želim biti član bilo koje komore pa tako ni komore arhitekata jer to ne određuje moju profesiju, zananje, iskustvo niti prvenstveno mene kao arhitekta te sam prestao gubiti vrijeme na izradi projekata u kojima se od šume ne vidi drvo odnosno na izradi projekata u kojoj je uloga arhitekta banalizirana i razno raznim zakonima, uredbama i pravilnicima marginalizirana i gurnuta u stranu te sam se posvetio primjenjenoj arhitekturi koja može biti realizirana mimo birokratskih procedura koje guše profesiju i kreativnost te se posvetio arhitekturi zasnovanoj na adaptaciji postojećih interijera.
I na kraju mali osvrt na današnju generaciju arhitekata.
Sudeći po postojećem, malo njih uopće zna napraviti crtež rukom, olovkom, grafitom ili tušem na papiru što bi trebalo biti osnova profesije.
Očito je prošlo vrijeme Lubynskog, Štefa Planića, Kovačića, Vitića i savim sigurno je prošlo vrijeme Branke Kaminski, tko uopće još zna za nju od novokomponiranih arhitekata današnjice.
Svi su izdrilani u Auto cadu i „stvaraju“ pomoću već postojećih koncipiranih blokova koje slažu kao kolaž po ekranu bez nekakvog velikog razmišljanja, logike i kreativnosti potpuno se utopiviši u graditeljski konzumerizam i potrebni su samo zato da za projekt građevinske dozvole daju svoje ovlaštenje u vidu broja licence kojim su žigosani u komori arhitekata.
Ako je to smisao arhitekture onda je moj odgovor : NE HVALA
MOJ MANIFEST
Po profesiji sam prije svega arhitekt, a ne građevinski inženjer što se najćešće i totalno pogrešno danas shvaća kao istovjetno.
Te dvije profesije u stvari imaju malo dodirnih točaka s time da arhitekt osmišljava funkciju i estetiku interijera i eksterijera kao i ergonomsku komunikaciju unutar projektiranog prostora dok je zadatak građevinskog inženjera prilagoditi te zamisli u izvedbi konstrukcije.
Iz tog razloga, nažalost, postavljanjem kroz razno razne institucije, zakone, pravilnike i svime ostalim, arhitekta u funkciju građevinskog inženjera je potpuno pogrešno shvaćanje osnovnog postojanja arhitekta kao profesije.
Tipičan primjer je potreba članstva u tzv komori arhitekata kako bi se dobila licenca odnosno, dopuštenje za izradu arhitektonskih projekata koje bi, pandan za usporedbu bio da morate biti član u hipotetskoj komori likovnih umjetnika da bi mogli stvarati i nuditi tržištu likovna umjetnička dijela poput slika ili skulptura, a za to Vam ne bi bila dovoljna završena na primjer akademija likovnih umjetnosti ili niti to ili da glazbeni umjetnik treba potvrdu komore da održi koncert ili sklada kompoziciju. Na kraju kad uzmete u ruke neki arhitektonski projekt za koji objekt je izdana građevinska dozvola prvo što možete uočiti da kod najobičnije obiteljske kuće projekt koji se sastoji od dvijestotinjak stranica, dio koji se odnosi na arhitekturu je minoran i iznosi dvadesetak listova. Sve ostalo su razno razne potvrde, član ove i one komore, suglasnosti, potvrde i slično, a ostatak projekta sadrži uglavnom strojarske instalacije, statičke proračune i hrpu suglasnosti počevši od protupožarne , vodoprivredne, elektroenergetske sve do potrebnih suglasnosti za koje ste rijetko kada čuli.
I sad, nakon svega ovoga, se postavlja pitanje : gdje je između sve te birokratske papirologije ustvari funkcija arhitekta i njegova vizija budućeg objekta u prostoru.
Iz tog razloga nisam niti ne želim biti član bilo koje komore pa tako ni komore arhitekata jer to ne određuje moju profesiju, zananje, iskustvo niti prvenstveno mene kao arhitekta te sam prestao gubiti vrijeme na izradi projekata u kojima se od šume ne vidi drvo odnosno na izradi projekata u kojoj je uloga arhitekta banalizirana i razno raznim zakonima, uredbama i pravilnicima marginalizirana i gurnuta u stranu te sam se posvetio primjenjenoj arhitekturi koja može biti realizirana mimo birokratskih procedura koje guše profesiju i kreativnost te se posvetio arhitekturi zasnovanoj na adaptaciji postojećih interijera.
I na kraju mali osvrt na današnju generaciju arhitekata.
Sudeći po postojećem, malo njih uopće zna napraviti crtež rukom, olovkom, grafitom ili tušem na papiru što bi trebalo biti osnova profesije.
Očito je prošlo vrijeme Lubynskog, Štefa Planića, Kovačića, Vitića i savim sigurno je prošlo vrijeme Branke Kaminski, tko uopće još zna za nju od novokomponiranih arhitekata današnjice.
Svi su izdrilani u Auto cadu i „stvaraju“ pomoću već postojećih koncipiranih blokova koje slažu kao kolaž po ekranu bez nekakvog velikog razmišljanja, logike i kreativnosti potpuno se utopiviši u graditeljski konzumerizam i potrebni su samo zato da za projekt građevinske dozvole daju svoje ovlaštenje u vidu broja licence kojim su žigosani u komori arhitekata.
Ako je to smisao arhitekture onda je moj odgovor : NE HVALA
.
MOJ MANIFEST
Po profesiji sam prije svega arhitekt, a ne građevinski inženjer što se najćešće i totalno pogrešno danas shvaća kao istovjetno.
Te dvije profesije u stvari imaju malo dodirnih točaka s time da arhitekt osmišljava funkciju i estetiku interijera i eksterijera kao i ergonomsku komunikaciju unutar projektiranog prostora dok je zadatak građevinskog inženjera prilagoditi te zamisli u izvedbi konstrukcije.
Iz tog razloga, nažalost, postavljanjem kroz razno razne institucije, zakone, pravilnike i svime ostalim, arhitekta u funkciju građevinskog inženjera je potpuno pogrešno shvaćanje osnovnog postojanja arhitekta kao profesije.
Tipičan primjer je potreba članstva u tzv komori arhitekata kako bi se dobila licenca odnosno, dopuštenje za izradu arhitektonskih projekata koje bi, pandan za usporedbu bio da morate biti član u hipotetskoj komori likovnih umjetnika da bi mogli stvarati i nuditi tržištu likovna umjetnička dijela poput slika ili skulptura, a za to Vam ne bi bila dovoljna završena na primjer akademija likovnih umjetnosti ili niti to ili da glazbeni umjetnik treba potvrdu komore da održi koncert ili sklada kompoziciju. Na kraju kad uzmete u ruke neki arhitektonski projekt za koji objekt je izdana građevinska dozvola prvo što možete uočiti da kod najobičnije obiteljske kuće projekt koji se sastoji od dvijestotinjak stranica, dio koji se odnosi na arhitekturu je minoran i iznosi dvadesetak listova. Sve ostalo su razno razne potvrde, član ove i one komore, suglasnosti, potvrde i slično, a ostatak projekta sadrži uglavnom strojarske instalacije, statičke proračune i hrpu suglasnosti počevši od protupožarne , vodoprivredne, elektroenergetske sve do potrebnih suglasnosti za koje ste rijetko kada čuli.
I sad, nakon svega ovoga, se postavlja pitanje : gdje je između sve te birokratske papirologije ustvari funkcija arhitekta i njegova vizija budućeg objekta u prostoru.
Iz tog razloga nisam niti ne želim biti član bilo koje komore pa tako ni komore arhitekata jer to ne određuje moju profesiju, zananje, iskustvo niti prvenstveno mene kao arhitekta te sam prestao gubiti vrijeme na izradi projekata u kojima se od šume ne vidi drvo odnosno na izradi projekata u kojoj je uloga arhitekta banalizirana i razno raznim zakonima, uredbama i pravilnicima marginalizirana i gurnuta u stranu te sam se posvetio primjenjenoj arhitekturi koja može biti realizirana mimo birokratskih procedura koje guše profesiju i kreativnost te se posvetio arhitekturi zasnovanoj na adaptaciji postojećih interijera.
I na kraju mali osvrt na današnju generaciju arhitekata.
Sudeći po postojećem, malo njih uopće zna napraviti crtež rukom, olovkom, grafitom ili tušem na papiru što bi trebalo biti osnova profesije.
Očito je prošlo vrijeme Lubynskog, Štefa Planića, Kovačića, Vitića i savim sigurno je prošlo vrijeme Branke Kaminski, tko uopće još zna za nju od novokomponiranih arhitekata današnjice.
Svi su izdrilani u Auto cadu i „stvaraju“ pomoću već postojećih koncipiranih blokova koje slažu kao kolaž po ekranu bez nekakvog velikog razmišljanja, logike i kreativnosti potpuno se utopiviši u graditeljski konzumerizam i potrebni su samo zato da za projekt građevinske dozvole daju svoje ovlaštenje u vidu broja licence kojim su žigosani u komori arhitekata.
Ako je to smisao arhitekture onda je moj odgovor : NE HVALA
copyright AehProjekt 2018
copyright ArhProjekt 2018
copyright ArhProjekt 2018
